BALKANbih

Zlatko Dizdarević: Amerika I Evropa – Zakašnjeli Herojski Antitrampizam

Ako sve bude kako je zamišljeno, Trump treba biti smijenjen sa čela države kada više tamo ionako ne bude.

Zlatko Dizdarević – Do velike i herojske pobjede Amerike i Evrope nad Donaldom Trumpom sada se broje još samo sati. Zastupnički dom Kongresa izglasao je opoziv presjednika – istorijski već drugi put – i sada ostaju samo još male nejasnoće sa Senatom i njihovim glasovima kojima se mora optužba potvrditi. Ako sve bude kako je zamišljeno, Trump treba biti smijenjen sa čela države kada više tamo ionako ne bude, ali, nije važno, svakako je jednom u istom Domu već bio izglasan kao nevažeći, pa nikom ništa. Mi ovdje svakako te pojmove “vladavine prava” ne razumijemo najbolje.

Ovim povodom, sa principijelnom Evropom i razumijevanjima svega ovoga je mnogo lakše. Kada je “America first” u pitanju, oni odavno dilema i nejasnoća nemaju. Treba samo klimnuti glavom na ono što je pristiglo iz Washingtona. Za probijanje leda u toj poslušnosti isture, recimo, ministra spoljnih poslova velikog Luksemburga, koji hladno odbije da primi u najavljenu posjetu moćnog Pompea, državnog sekretara u Trumpa, a onda ostali redom krenu za njim. U zadnjim danima vladavine bivšem šefu CIA-e pa onda Trumpovom operativcu u demokratskom porobljavanju svijeta, nema više dolaska u Evropu. Neka tamo kod kuće nastavi da prepričava uz smijeh kako je kao prvi obavještajac svojevremeno, organizovao čak i kurseve na kojima su njegovi operativci učili “laganje, krađe i varanja po svijetu”. Posljedice su vidljive, doduše ne tek od odjednom Trumpa naovamo.

U grotesku se pretvaraju ovi zadnji sati vladavine Trumpizma i uspaničenih priprema u Vašingtonu kako bi inauguracija Joe Bidena, iduće srijede, prošla makar minimalno pristojno, eto barem bez pucanja i krvi. I sve to, sa hiljadama policajaca, vojnika raznih gardi i rodova vojske zabarikadiranih unutar Kongresa i drugih bastiona demokratskog svjetskog liderstva. Da se o hiljadama onih sa oružjem ispod civilnih mantila i jakni što se već danima šunjaju unaokolo i ne govori.

Gdje su bili i šta su radili oni što su kroz minule četiri godine imali nebrojene institucionalne prilike u tim bastionima demokratije da urade minimum neophodnog da sve skupa ne dođe do ovog crnog scenarija, niko ne propituje. Oni što su slutili da može ovako biti danas su u manjini. Istovremeno, nije malo onih što su ovakvom Trumpizmu služili, a sada se posipaju pepelom i pretrčavaju na “pravu stranu” koja se, eto, mora odbraniti u narednih pet dana. Ne samo u Washingtonu, već i na mnogim drugim uzavrelim mjestima širom Amerike.

Sa lukavom starom Evropom priča je jednostavnija i u skladu sa tradicijama. Onim imperijalnim nakon Velikog rata i ne baš onim slobodarskim nakon Drugog velikog rata. U međuvremenu i u okrilju Starog kontinenta, stasala je generacija koja se navikla na poklanjanje Americi i vlasti kapitala odande dirigovanog. Šuti i klimaj glavom iz vlastite kuće, pa kroz nekada ozbiljnu i principijelnu EU do Ujedinjenih nacija i njenih danas poniženih organizacija i principa. Sve do prije tri dana, kada je pomenuti ministar vanjskih poslova iz Luksemburga Jean Asselborn kazao Pompeu da ga neće primiti! I onda svi drugi, moćni Evropljani, kod kojih je protokol za uvijek velikog ministra odande već bio skockan, pohitaše da se slože sa dotičnim Jeanom, za “normalan i logičan potez”. Dakle, Pompeo, mrš!

E sad, neka zlopamtila će se sjetiti kako je taj Pompeo bio istaknuti operativac, što kao šef CIA-e, što kao Trumpov državni sekretar u brutalnom zabijanju noža u leđa svjetskim i istorijskim principima planetarno poštivanim u slučajevima koji su sustizali i rušili tu istoriju, a Evropa čak sve podržavala, što aktivno, što “diplomatskom šutnjom”. Od vlastitih kuća pa dalje do međunarodnih organizacijama sa UN kao njihovom kapom. Primjeri se ne mogu sakriti: Otimačina svetog Jeruzalema od onoga što je bio za tri najveće svjetske monoteističke religije i guranje u krilo jednom partneru Washingtona koji mu iznutra kapitalno utiče na život; Legalizacija otimačine Golana i stalnog pomjeranja granica okupirane Palestine u interesu istog partnera; De facto priznavanje Tajvana kao nezavisne države mimo višedecenijske politike “jedne Kine” što je upaljač ogromnog potencijala za razne pasjaluke na Istoku; Vraćanje staroj politici spram Kube proglasivši je, eto, “zemljom koja sponzorira terorizam” bez ijednog dokaza za ovo. Da se o vlastitom masovnom sponzoriranju terorizma u svjetskim dimenzijama ne govori; Proglašavanje jemenskih Houthia “novim teroristima” nad kojima terorizam Washingtonu bratske Saudijske Arabije divlja godinama; Šizofreni nastavak napada na Iran optužbom da su postali “nova baza za Al- Qaedu” uz zaborav – mimo svega drugog – da je od 19 u Americi optuženih napadača za 11. septembar petnaest Saudijaca i ni jedan iz Irana. Naprotiv, odande se vodi žestoka bitka protiv terorizma na Bliskom istoku, sponzoriranog sa Zapada…

I niko ni riječi, definitvne, jasne, nedvosmislene. Bezbrojne su prilike bile da nekada principijelna Evropska unija podigne makar obrvu, ako ne i ruku na svjetskoj sceni povodom ovih i ovakvih napada na “ljudska prava i demokraciju” ali – ništa od toga. Sada, evo, kada Trump u posljednjim satima formalne vladavine nečim što je “America First” pokušava da se održi na dasci koju je sam sebi namazao, onda je hrabrost Evrope ogromna u odluci da istureni Luksemburžanin iskaže njihovu temeljnu principijelnost i pravdoljubivost. Bacajući se istovremeno u naručje Bidenu, barem dok se ne procijeni kako će sve to tamo ići sa njim i ekipom koju okuplja oko sebe.

Teško je u ovakvoj situaciji ne sjetiti se istine prema kojoj u svakom političkom zlu veliki dio odgovornosti, naravno, ima onaj koji zlo smišlja iz vlastitih interesa. Ali, ništa manju odgovornost nemaju ni oni koji u svemu tome šute i dodvoravaju se proizvođačima zla iz svog interesa. Ili zato što su mali.

Priča o Americi i Evropi u ovom slučaju je očigledna. I ne samo njihova. Naravno, dimenziju joj dodatno određuje ogromni gabarit igrača. Ali jad nije manji ni kod malih. Za principe, kičmu i dignitet mjere su specifične i jasne.

Izvro

Show More

Related Articles

Back to top button